 Nakon duge zime i nekoliko ranoproljetnih rekreativnih vožnjica po gradu, proteklog vikenda 13.6. odlučili smo se za novu avanturu, čak što više na Avanturu Bike. Namjera nam je bila spustiti se biciklima iz Mostara do ušća Neretve u Jadransko more. Okupismo se tako nas petorica (Andrej, Ante, Goran, Igor, Roland) u subotu trinaestu, u 8 sati ujutro. Bila je subota trinaesta i bijaše to loš predznak za naše stražnjice, koje, jadnice, onako bunovne, potjerane tako rano iz kreveta, nisu ni slutile što ih čeka.
Pogledali smo u nebo na kojem nije bilo niti jednog oblaka, pogledali smo bicikla, viknuli „juriš!“ i krenuli u novu pustolovinu o kojoj će jednoga dana naš narod ispjevati junački ep.
I dok smo tako gazili prve kilometre našeg puta najednom začuh glas: „pazite se bludnice zelene, pazite se bludnice zelene“. Panično sam se osvrtao oko sebe i umalo nisam pao s bicikla, no oko mene se sve činilo normalnim. Onda sam se sjetio jučerašnje večer i majoneze koja je malo čudno mirisala. Nisam čuo da se od majoneze može halucinirat, al' svašta je moguće, pomislio sam i nastavio pedalati.
Kako bismo izbjegli motorizirane manijake na magistralnoj prometnici M-17 išli smo paralelnom cestom uz prugu s desne strane Neretve. Radi se o sasvim solidnoj cesti koja je većim dijelom pod asfaltom, tek je jedna kraća dionica na pola puta između Mostara i Čapljine makadamska. I tako, malo smo vozili bicikle, malo se slikali, malo strahovali od medvjedolikih pasa koja su čuvali vikendice s desne strane Neretve, pa sam potpuno zaboravio na onaj misteriozni glas.
Prvu stanku za odmor i doručak napravili smo na otprilike 25 kilometara od Mostara. Smjestili smo se uz rijeku i dok su se moji sjekutići i očnjaci obračunavali s kiflom i deset deka mortadele ponovno začuh: „pazite se bludnice zelene, pazite se bludnice zelene“. E sad sam se već zabrinuo. Ostatak ekipe mirno je žvakao i čini se nije čuo nikakve glasove. Opet sam se sjetio sinoćnje majoneze, koja je pomalo smrdjela, i uvjeravao sam samog sebe da je sve u redu. Odlučio sam ne govoriti ostalima o svemu ovome pa smo nakon odmora nastavili put Jadrana.
Stražnjice su se već razbudile i počele su pomalo negodovati. No, na biciklu ne postoji rikverc, a u našem rječniku ne postoji riječ odustajanje. Hrabro smo nastavili dalje i oko 10 sati bili smo u Čapljini. Iz Čapljine smo krenuli prema Gabeli i granici s Republikom Hrvatskom držeći se i dalje desne strane Neretve.
Iako cijeli put ovom dionicom protječe bez ozbiljnijih uspona, izuzetak su dva manja brdašca u Dretelju i Gabeli, te uspon na most preko Neretve na samom ušću, noge su nam već pomalo počinjale posustajati, a Neretva se pred našim očima od ljepotice pretvarala u dosadu kojoj se nije nazirao kraj.
Granicu smo prošli bez ikakvih problema, ali okretanje pedala u Hrvatskoj nije bilo nimalo lakše od okretanja pedala u Bosni i pogotovo Hercegovini. Da stvar bude još gora, ponovno sam začuo glas: „pazite se bludnice zelene, pazite se bludnice zelene“. Zar je moguće da sam potpuno poludio od malo smrdljive majoneze, pitao sam se. Red bi bio da se barem predstaviš, ti misteriozni glasu, pokušao sam uspostaviti kontakt, no umjesto objašnjenja dobio sam tišini.
Pored nas je promicao Metković, zatim Opuzen i Komin. Jadran se bližio, guzice su nam trnule. Zanimljivo kako se zadnji kilometri puta uvijek čine najdužima. Škrgutali smo zubima i mahnito okretali pedale ne bi li što prije ugledali kraj Neretve, koja nas je u ovom trenutku užasno živcirala.
Svaki put ima početak i kraj, a mi smo svoj kraj dočekali na 75. kilometru. Popadali smo s bicikala, a guzice su odahnule. Šestosatno mučenje bilo je završeno. Povaljali smo se po obali i počeli zazivati logistiku koja nam je iz Mostara trebala donije piće, jelo i što je najvažnije osigurati motorizirani prijevoz nazad za naše ozlijeđene i uvrijeđene guzice.
Logistika je uskoro stigla, vatra je naložena, roštilj pripremljen, i dok smo mi mlatili ćevape, a komarci mlatili nas (nećete vjerovati, ali komarci na ušću pravi su radoholičari, ne čekaju mraka već u po bijela dana odrađuju svoje žrtve) sjetih se poruke koju sam čuo u nekoliko navrata. Pa meni sad ništa nije jasno, jesam li ja stvarno halucinirao, razmišljao sam između dva ćevapa, a onda opet čuh onaj glas koji mi razjasni misteriju: „ma ja sam samo tu da zadržim pažnju čitatelja do kraja priče“.
Rola
 |
