U petak poslijepodne natrpali smo automobil svim i svačim, mislim da je falila samo saksija cvijeća i pretis lonac, te smo krenuli na Hvar kako bismo sudjelovali na utrci T-Mobile MTB Challenge. Radi se o seriji od četiri brdske biciklističke utrke, na četiri hrvatska otoka, u četiri godišnja doba, a na Hvaru su trebala sudjelovati i četiri natjecatelja Biciklističko rekreativnog kluba AvanturaBike. Proljetna utrka održana je na Cresu, ljetna je bila ova na Hvaru, a slijede utrke na Šipanu u rujnu te konačno na Ugljanu početkom prosinca. Na početku bih još samo istaknuo da su četiri spomenuta natjecatelja AB-a zapravo obični mladići koji se biciklizmom ne bave profesionalno. Zapravo, upitno je bave li se biciklizmom uopće s obzirom da im bicikl uglavnom služi za skupljanje prašine.

Putovanje do mora bio je kao i svako putovanje – dosadno i naporno, pa ću odmah prijeći na Hvar. Dakle, eto nas u Sućuraju na Hvaru. Sućuraj se nalazi na samom južnom kraju Hvara i odatle do Jelse, gdje počinje puno atraktivniji dio ovog jadranskog otoka, valja voziti nekih pedesetak kilometara po užasno uskoj cesti punoj rupa. Ipak, vrijedi pretrpjeti to mučenje jer je sjeverozapadni dio otoka Hvara zaista prelijep, i što je još važnije prepun turista, odnosno turistkinja. Kada se dokopate Jelse više nema problema jer do najeksponiranijeg odredišta na otoku, grada Hvara, predstoji vam vožnja od nekih dvadesetak kilometara po sasvim solidnoj cesti.

Ekspedicija AB-a utaborila se u kampu u Maloj Milnoj. Kamp nije bogzna što, no jaki su mu argumenti povoljne cijene te činjenica da se nalazi svega pet minuta vožnje od Hvara. Nakon podizanja šatora kušali smo more koje je, nećete vjerovati, i dalje mokro, slano i poprilično toplo.

Ubrzo smo otišli na spavanje kako bismo se odmorili i pripremili za sutrašnju utrku. Pouzdano znam da su neki od nas sanjali prvo mjesto i podizanje pobjedničkog pehara. No, ti će snovi ostati samo snovi jer nas je sutradan na startu dočekalo neugodno iznenađenje. Biciklisti su se natjecali u tri kategorije seniorskoj, kategoriji rekreativaca i kategoriji juniora. Kategorija rekreativaca, u koju smo se i mi prijavili, bila je najbrojnija. Od oko stotinjak prijavljenih biciklista samo ih se deset natjecalo kao seniori, odnosno profesionalci, dok se velika većina biciklista koja aktivno trenira i nastupa, odlučila za kategoriju rekreativaca kojih je bilo sedamdesetak. Tomu je vjerojatno pridonijelo to što su rekreativci imali kraću stazu, ali prije svega želja da se u lakšoj konkurenciji «mazne» neka od nagrada. U pitanju je bio i novac pa ne čudi da je moto utrke bio «važno je sudjelovati, a još važnije pobijediti».

I tako, na startu našli smo se u društvu biciklista s depiliranim nogama i biciklima skupljim od automobila kojim smo došli na utrku. Da bi nama PRAVIM REKREATIVCIMA život bio dodatno gorak pobrinuo se organizator koji je odredio da prvih 7 kilometara, od ukupno 23 kilometra staze za rekreativce, bude konstantni uspon. Već se tu pokazalo da su naše želje i nadanja u osvajanje prvih mjesta bile smiješne. Dok smo na našim jadničcima od bicikala dahtali kao pingvini u Sahari pored nas su prolijetali KRIVI REKREATIVCI kao da imaju, što ono kaže naš narod, motor u guzici. Tu su odustala i dva člana AB-a, dok smo Goran i ja nekako prevalili tih prvih sedam kilometara i dokopali se prve kontrolne točke. Dalje je išlo puno lakše jer smo prešli na asfalt, a cesta je osim uspona konačno ponudila i pokoji spust. Na putu do druge kontrolne točke susreli smo dosta biciklista koji su se već vraćali ka cilju utrke koji je kao i start bio u gradu Hvaru.

Na drugoj posljednjoj kontrolnoj točki dokazali smo da ni mi nismo toliko glupi. Dok se većina biciklista odlučila na povratak do cilja istom stazom kojom su i došli (nije bila zacrtana točna staza, već start, cilj i dvije kontrolne točke koje se trebaju obići), mi smo se odlučili na mali rizik. S asfalta smo skrenuli na makadam i k cilju krenuli kraćim, ali neizvjesnijim, putem. Makadam je bio poprilično neravan, no nismo mu zamjerili jer je išao samo prema dolje, a mi baš volimo niz brdo. Ova lukavština pomogla nam je da napredujemo za nekoliko mjesta pa smo utrku završili na 21. i 22. mjestu u konkurenciji rekreativaca. U toj konkurenciji pobijedio je Slovenac Rajko Kracun. Najbolji junior bio je Jurica Jug, a senior Ukrajinac Anatoly Varvaruk.

Nastavak naše priče, koji spada u kategoriju trač rubrike, dogodio se u noćnom klubu Carpe Diem. Radi se jednom od najatraktivnijih mjesta za izlazak na Jadranu, a svakako i najskupljem. S obzirom da smo se prošle godine osobno uvjerili u istinitost ove tvrdnje, sam đavo, odnosno T-Mobile, natjerao nas je da se tamo ponovno pojavimo. T-Mobile je za sve sudionike utrke osigurao besplatne koktele što smo mi iskoristili u velikom stilu. Naplatili smo sve one poruke što nam je T-Mobile proteklih godina skupo naplaćivao u roamingu za vrijeme odmora na Jadranu.

Dok smo strateški uništavali koktele, pored nas se odvijao Džet set, s velikim tvrdim Dž! Koktele su ispijali i slikali se Ivana Plehinger (ona Hugolina), Natali Dizdar (ona pjevačica), Boris Mirković (onaj dosadni tip što je vodio Hugo i Big Brother), Ivanka Mazurkijević (ona iz Stampeda), Tihana Zrnic (ona dobra) i još par meni nepoznatih pripadnika ljudskog roda. Ovim putem želio bih čestitati Ivanki i Tihani. Ivanki jer je prva, očito upeglana dosadnom pričom (da prisluškivali smo, pa ne odvija se svaki dan pored tebe Džet set), napustila Carpe Diem. Tihani jer je elegantno otpilila dosadnog Borisa, koji je nad njom dahtao kao već spomenuti pingvini u Sahari. Mislim da bih Tihani trebao odati počast i zbog toga jer je dobra kao avion!

I eto to vam je priča o biciklima, koktelima i rekreativcima. Za kraj nemam ništa pametnije od ove točke. Eh da, jedan prijedlog za organizatora – ubuduće, biciklistima s obrijanima nogama ne smije se dozvoliti nastup među rekreativcima.

Rola

Komentari (0)

Ime

Komentar

Dodaj komentar